Vještica se zove žena koja (po pripovijetkama narodnijem) ima u sebi kakav đavolski duh, koji u snu iz nje izađe i stvori se u lepira, u kokoš ili u ćurku, pa leti po kućama i jede ljude, a osobito malu djecu; kad nađe čovjeka gde spava, a ona ga udari nekakvom šipkom preko lijeve sise, te mu se otvore prsi dok izvadi srce i izjede, pa se onda prsi opet srastu. Neki tako izjedeni ljudi odmah umru, a neki žive više vremena: koliko je ona odsudila kad je srce jela; i onakvom smrti umru na kakovu ona bude namijenila. Vještice ne jedu bijeloga luka, i zato se mnogi o bijelim i božićnjim pokladama namažu bijelim lukom po prsima, po tabanima i ispod pazuha, jer kažu da one na poklade najviše jedu ljude. ‒ Nijednoj mladoj i lijepoj ženi ne kažu da je vještica, nego sve babama. Kad se vještica jedanput ispovijedi i oda, ona više ne može jesti ljude, nego postane ljekarica i daje travu izjedenima. Kad vještica leti noću, ona se sija kao vatra. Najviše se skupljaju na gumnu; zato kažu da ona, kad hoće da poleti od kuće, namaže se nekakvom masti ispod pazuha pa reče: „Ni o trn ni o grm, već na pometno gumno.” Pripovijeda se da je nekakva žena, koja nije bila vještica, namazavši se onom masti, mjesto: „Ni o trn ni o grm”, nehotice rekla: „I o trn i o grm”, i poletjevši sva se isprebijala koje o šta.

U Srijemu se pripovijeda da se onamo vještice najviše skupljaju više sela Molovina na nekakvome orahu, a u Hrvatskoj se opet pripovijeda da se onamo skupljaju na Kleku više Ogulina. Pripovijeda se u Srijemu kako je nekakv čovjek, vidjevši iz postelje kako mu je iz kuće vještica odletjela, našao njezin lonac s masti pak se njome namazao i rekavši onako kao i ona, prometnuo se i on u nešto i odletio za njom i doletjevši na orah više Molovina našao ondje mnogo vještica gdje se časte za zlatnijem stolom i piju iz zlatnijeh čaša. Kad ih sve sagleda i mnoge među njima pozna, onda se kao od čuda prekrsti govoreći: „Anate vas mate bilo!” U onaj isti mah one sve prsnu kud koja, a on spadne pod orah čovjek kao i prije što je bio. Zlatna stola nestane kao i vještica, a njihove zlatne čaše pretvore se sve u papke kojekakvijeh strvina.

Žena koja je vještica, kad iz nje iziđe onaj duh, leži kao mrtva, i da joj čovjek okrene glavu gdje su joj noge bile, ne bi se više ni probudila. Kad vide uveče kakvog lepira gdje leti po kući, najviše misle da je vještica, pa ako se može, uhvate ga, te ga malo napale na svijeći ili na vatri, pa ga puste govoreći: „Dođi sjutra da ti dam soli.” Ako bi se dogodilo da sjutradan dođe kakva žena da ište soli ili kakvijem drugijem poslom, pa još ako bude gdje nagorjela, onda se zacijelo misli da je ono ona sinoć bila. Kad u kakvom selu pomre mnogo djece ili ljudi, i kad svi poviču na koju ženu da je vještica, i da ih je ona pojela, onda je vežu i bace u vodu da vide može li potonuti (jer kažu da vještica ne može potonuti); ako žena potone, a oni je izvuku napolje i puste; ako li ne mogbude potonuti, a oni je ubiju, jer je vještica. Ovako su istraživali vještice i za Karađorđijeva vremena u Srbiji. Gdjekoji na bijele poklade izvrću verige naopako od vještica. Gdjekoji u popret metnu kakav rog, jer kažu da vještica osobito bježi od smrada ovoga. Gdjekoji mrve jajinje ljuske da se ne bi vještice u njima mogle voziti preko voda. ‒ Kud će vještica do u svoj rod.

IZVOR: Karadžić 2005: Vuk St. Karadžić, Život i običaji naroda srpskoga, Beograd: „Politika” ‒ „Narodna knjiga”, str. 268‒269.