Milosav Tešić: PLAVA GROBNICA – VIDO
U Tačkama Trima imena su ina…
Ne stoje, ne čase ni galije carske
ni čamci, ni barke, već grabe i jure –
u groznici ludoj turističke farse –
u školjke užitka i čar-avanture.
Okean nebesa, iz Korena zračan,
na rubu je trena da raspukne breskvu,
a Strelac nevidljiv – smrtonosno tačan –
u registar hvata trenutke u blesku.
Raspoluti Tvar se u svetlosnoj trini,
a suncokret grane sa vodenog dlana –
te pretvori stanje što zri u tamnini
u čitulju širu od letnjega dana.
Nad mramorom mora cvet tuge je zemske:
… iz Takova Stanko… i Jevrem iz Tmave…
iz Draginja Jakov… i Momir iz Temske…
Kukuruzi jedre – a šljive se plave.
… Iz Orašja Lazar… pa lečnice: Novka
i Ljubica Savić… Dragutin iz Klenja…
U sunce se skreše plemenita psovka!
Lekovito svetle aloje iz stenja.
… Iz Rogače Živko… iz Bobove Gvozden…
Bremenit je rečnik tog spomena bitnog!
… Iz Božurnje Kosta… iz Kremena Obren…
i Stojković Boško iz Potoka Žitnog…
Da prosvetli bol se kad lecne iz brida,
Gospodarko Svetla, dah tamjana dovej,
sa Krfa i kopna do ostrva Vida –
nad grobnicu Plavu i Kost-mauzolej.
… Iz Sibnice Filip… iz Zlatova Stevan…
Niz Čitanku gorku, dok miriše smola
uz pljusak sa Krfa i Očenaš pevan:
… Beògrad… i Prizren… Niš… Šabac… Topola…
Tu livade, plave od rascvalog zvonca,
onostrano stoje, u sjaju – daleke:
… iz Žukovca Branko… Simeun iz Gvosca…
i Raković Pavle iz Stanine Reke…
Gde Očajnik jedan sa Drugim se grli,
raspamećen cvrčak jar zračenja srče
i žurba maestral, a vazduh se mrvi
dok stežu se grla i suze se zrnče.
Ne stoje, ne čase te galije carske,
tek pomene još se što Bojić već kaza
i obnovi Lalić: da očuva žar se
kad počne opelo – a klone ekstaza.
To Hram je tajanstva, gde brat je do brata
i otac do sina; gde duhom se uđe,
u čas prosvetljenja, i bićem se shvata
šta stvarno je svoje – a šta je to tuđe.
U krvnom su srodstvu – pod znamenjem Krsta –
pogibija ljuta i Sveta sloboda,
te semenka umre da opstane vrsta:
jer prečice nema do Nebeskog broda.
… Iz Čumića Miloš… iz Kolara Petko…
iz Grocke je Mladen… iz Grkinje Trifun…
iz Grčića Marko… iz Devče je Cvetko…
A tamo daleko ne žuti se limun.
Šarene se tikve i dozreva grožđe,
kolačare tutnje i diše povratič:
… iz Crvenja Joksim… iz Brusa je Đorđe…
iz Brajkovca Rajko… pa Mačužić Radič…
Razgranaj se, pesmo, lekovita biljko,
Jer pamćenje biva sve tanje i tanje:
… iz Bariča Bogdan… iz Tàora Miljko…
Ajduković Vlajko iz Ribarske Banje…
Gde utiče vreme u šum Večnog petka,
tu pitanju mučnom rasparča se kora,
od slova do slova, od retka do retka:
Zar ovo je zalog za stradanje skora?
Ne stoje, ne čase ni galije carske
ni gliser-komete, ni plovila druga.
Životu u trku razradio kvar se
u ritmičkoj kretnji po prividu kruga.
Gde prestaju kuće i vidik se sklanja:
… iz Pirota Josif… iz Drenovca Sava…
iz Užica Vojin… Stojiljko iz Vranja…
Široko je polje kud ne niče trava.
Uz vapaj i hvalu i zov Psalmopevca:
… iz Lapova Milić… iz Jagnjila Ivan…
iz Bresnice Petruš… te Janča iz Žbevca…
iz Carine Živan… do Milana Milan…
i kaplar Dragutin… kroz strojeve brojne –
uz disanje morsko što hvata se zrakom –
i Stevan, kapetan iz Dobrinje Gornje…
i oni što leže pod pitanja znakom…
U muk-osećanju tek muklo se sljube:
i buduća povest na gomili raka,
flotile što žure, sirene što trube –
i značenja opšta od pene i praha.
Dok ćutanje raste u val što se baca:
… iz Vrdnika Jovan… iz Banjevca Stanko…
iz Vinče je Andrej… a Petar iz Blaca…
i Cvejo iz Tešnja… pa sveštenik Ranko…
Tesnaci su česti, putànje su uske –
a linija smrti dugačka i bela:
… iz Bȍleča Damjan… Milutin iz Rumske…
Burmasović Marko iz Velikog Sela…
Uz oranje krenu žuborenja ptičja:
… iz Ratara Veljko… a Dušan iz Kloke…
iz Virova Jovan… te Jaćim iz Ličja…
i hiljade drugih iz tmine duboke.
Kad proradi srce i um se rascveta,
gorčina se srože i pukne teskoba,
a kosti se trgnu iz mermer-kaseta,
iz morske dubine i bunkera oba.
Jevanđeljskom javom – što proreče Pismo –
gde nema ni mora, imena poteku
u zavičaj Novi, u zaumno bivstvo –
kad otvori Gospod Otkrovenjsku reku.
Ne stoje, ne čase ni galije carske
ni čuda što plove, a čini se: mošti –
sa Božije lađe kad uperi far se –
iz crnila zrače u Nebeskoj pošti.
Izvor: Tešić 2019: Milosav Tešić, Prvid kruga, Beograd: Srpska književna zadruga, str. 69–73.