AktuelnostiDa se ne zaboraviZanimljivosti

MEŠA SELIMOVIĆ: Vjera sa strepnjom

A u mome dragom zavičaju opet su se razvili vojni barjaci i kupili ratni nameti. Ljudi su psovali sve ratove na svijetu, ali su plaćali danak i išli u vojsku.

Pobunili su se samo seljaci iz Župče. Otjerali su carske službenike , i nisu dali ni namet ni ljude.

Ramiz nije uzalud sjedio u Župči!

Moj dobri Mula Ibrahim, do kraja uplašen surovošću ljudi, govorio je samo o vremenu i o zdravlju, pa i to tiho i oprezno, jer sve može biti sumnjivo, i kad kažeš da je vrijeme ružno, i kad se požališ da se ne osećaš dobro. Ali mene nije zaboravio. Našao mi je jevtin stan, malen, ali nama dovoljan, i službu dječjeg učitelja, nikakvu drugu ne bih mogao prihvatiti. Učim djecu čitanju i pisanju, pokušavam da ih naučim dobroti, nadajući se da će u njima ostati štogod od mojih naivnih riječi.

Među djecom sjedi ponekad i Mahmut Neretljak, savijenih šiljatih koljena, i ćuteći, trlja bolesnu nogu, sluša, klima glavom, i ne znam da li potvrđuje ili sumnja.

Naročito je pogruženo klimao mršavom glavom kad smo se vratili djeci, kao da sam tražio lijek među njima, pošto smo ispratili deset vezanih Župčana na putu u tvrđavu. Pored njih je išao bivši austrijski zarobljenik, veseli Ferid, sa stražarima. Preuzeo je poslove pokojnog Avdage, ali ne i njegove navike. Dobio je svoje imanje, uselio se u kuću, istjerao ženu i svog bračnog zamjenika s petoro djece, postao muselim, i sad je zadobijenu pravdu plaćao surovošću.

Župčani su išli između naoružanih stražara kao da su začuđeni: zašto ih vode? šta su učinili?

Žene i rođaci su ih pratili na odstojanju, ćuteći.

A s Mejdana su vojnici odlazili u rat.

I njih prate majke, očevi, sestre, djevojke. Plaču, ili ćute ubijeno.

Berber Salih s Alifakovca stoji po strani. Je li saznao istinu o sinovima, ili se još nada?

Koji će poginuti od ovih što odlaze? I gdje? U dunavskim  močvarama? U besarabijskim šumama? Na dalekim nepoznatim poljima?

Gledao sam, ožalošćen. Je li među njima neki Ahmetaga Misira, koji je postao aga, i platiće to tuđom i svojom glavom? Gdje je ljutiti telal Hido koji bježi od sirotinje? Je li neki drugi Ibrahim Paro utekao od svojih žena? Jesu li ovdje sinovi nekog drugog berbera Saliha s nekog drugog Alifakovca, je li Husein Pišmiš, Smail Sovo, Avdija Suprda?

Svejedno kako im je ime, sudbina im je ista.

Svejedno da li su tužni ili lažno veseli, neće se vratiti. Ni moji drugovi se nisu vratili. Izginuli su, svi.

Hoće li i ova moja djeca ići tim istim žalosnim putem, kad odrastu?

Hoće li živjeti glupo kao i njihovi očevi?

Vjerovatno hoće, ali u to neću da vjerujem.

Neću da vjerujem, a ne mogu da se oslobodim strepnje.

 

Izvor: Selimović : Meša Selimović, Tvrđava, Sabrana djela, Podgorica: „Oktoih”, 2007, str. 372–373.

Sanja Vukovic

Sanja Vukovic

rakocevic
Prethodni članak

Rođen je košarkaš Igor Rakočević

Naredni članak

Umro je pravnik i gradonačelnik Beograda Ninko Petrović