Da se ne zaboraviZanimljivosti

Magijsko pulsiranje jezika: „Nje više nema – to je bio zvukˮ

Jezik koji nije utemeljen u pjesničkom iskustvu ne može preživjeti duže od jednog naraštaja, niti se trajnije održati državnim aktima i fermanima. Vuk Karadžić je stoga dobro znao da njegov posao arhiviranja našeg usmenog nasljeđa, kao i ukupan reformatorski poduhvat u polju jezika i pravopisa, ne bi dosegao tako blistav trijumf da se bujica našeg pjesničkog i jezičkog iskustva nije istovremeno slila u Njegoša i Branka Radičevića, ali i mnoge druge. Otuda i 1847. godina donoseći Vukov prevod Novog zavjeta, Rat za srpski jezi i pravopis Đura Daničića, Pesme Branka Radičevića i Gorski vijenac Petra II Petrovića Njegoša ne određuje samo neformalnu pobjedu Vukovih jezičkih načela, već određuje temeljnu tačku našeg modernog identiteta. Njegoš i Radičević u tom trijumfalnom zamahu nijesu otklonili samo sumnju da li na narodnom jeziku može nastati velika umjetnost nego su pokazali da se u tom jeziku već nalazi sve ono što će, vijek kasnije, Vasko Popa imenovati kao „zlatni vek naše književnostiˮ, kao našu klasiku „jedinu i pravuˮ.

Zbog svog epskog karaktera, ali i nekih drugih razloga, Njegoš nije mogao prići jeziku lepršavo i raskošno kao Branko Radičević. Ovaj je to mogao koliko svojom nesputanom mladošću, toliko i erosom jezika kojim se podjednako hranila i njegova krv, i njegova poezija. Dobro je to uočio i sam Njegoš, te je Vuku pisao: „Branko je priličan proljećnjemu leptiru koji leti sa cvijeta na cvijet: on isto po zapuštenoj srpskoj livadi radi.ˮ (Ako možemo dopustiti sebi malo komike, i ne baš elegantnog cinizma, mogli bismo reći da je to morao osjetiti i sam Vuk, ali iz dobro znanih razloga koji su, naravno, ljudski razumljivi, nije prema Branku mogao biti tako blagonakloni prijatelj. Međutim, iz te ljudske razumljivosti do nas dopire jedna mitska nerazumljivost ljubavi, od koje ostaje jedino što može ostati: samo zvuk. Nje više nema – to je bio zvuk, kaže Branko u poemi Tuga i opomena, ali smijemo li se poigrati bezazleno, pa reći: možda je to bio samo (z)Vuk. Dalje ne možemo jer bismo pretjerali u trivijalnim nagađanjima i profanisanju jedne samo naslućene ljubavi između Radičevića i Mine Karadžić.)

Motiv zvuka važno je razmotriti koliko zarad poeme Tuga i opomena, toliko i zarad razumijevanja pjesnikovog odnosa prema jeziku uopšte. Poznato je da je, uz Jovana Jovanovića Zmaja, naš najviše komponovani pjesnik Branko Radičević, da su njegovi stihovi, kako zapaža Stana Đurić Klajn, „puni muzike sa pravilnim i tačnim ritmom koji upravo navode na pevanjeˮ. Zaista ne bi bilo lako pobrojati sve njegove pjesme koje su komponovane ili pjevane za potrebe što klasične, što popularne muzike. No, ispitivanje melodije, ritma i muzikalnosti Radičevićeve poezije u takvim smjerovima ovdje nas posebno ne zanima. Prije nastojimo ukazati da pjesnikovo oblikovanje poezije koja teži da propjeva, i da popijeva, sadrži nešto od arhajske snage jezika koja svu potenciju koncentriše u zvuku – kao bajalica, čije se značenje ostvaruje u pulsiranju njenog zvučanja. Ovome je unekoliko blisko zapažanje Miodraga Pavlovića: „Ko oseća srpski jezik, zna: Branko je prapesnik.ˮ Zaista, lako nas zavara to što Brankova poezija „zvuči blisko i običnoˮ, ali ona je „nastala u nekoj velikoj daljiniˮ, te otuda „ima sakralnost početka, iako je istorijski lako dokazati da to nije početak, i da ona nije čak ni relativno samoniklaˮ, ali Branko se „doživljava kao prvi, kao prvi čovek kome je pala na um ideja da reči složi u stihove, i koji je prema tome sasvim tačno znao šta je poezija, gde su njeni izvori, gde su joj budući pravci, granice i stradanjaˮ. Otuda možda pjesnikovo veliko povjerenje u zvukovni potencijal poezije. Otuda je možda u poemi Tuga i opomena variranjem motiva zvuka sačinio nešto što nam djeluje, zapravo, kao objašnjenje koncepcije pjesništva kojom bi htio da nas vrati u prastanje, u prapočetak jezika i zvuka, da bi nas makar doveo na početak odgonetanja magijske tajne jezika, ali i postojanja.

Pa ipak, sasvim je moguće da bi motiv zvuka lako promakao kada četrdeset četvrta oktava ne bi donijela jedan krešendo: Nje više nema – to je bio zvuk. Prirodno je pomisliti da je smisao ovog stiha regulisan ostatkom strofe: u njen kad ja unišaô bija dom, / straovito me dirnuše tad uk / iz vedrog neba, kao strašni grom, / vesela moga ubi sav on puk, / iz korena se ljuljnu žitka strom; / i da mu deblo nije bilo kamen, / ti reči bi ga prelomio plamen. Ali šta otkriva ova strofa? Lako je razbrati sliku jedne katastrofe koju pjesnik doživljava, bolje reći proživljava u psihoemocionalnom rasponu, jer to više nije zvuk, već (h)uk koji pjesnika slama kao gromoglasni glas nekog nebeskog, surovog oca. Slika očito ima arhetipske konotacije. Međutim, u ovoj strofi, a to važi za poemu u cjelosti, poetska slika samo je paravan kako bi se saopštilio neko dublje znanje koje se, zapravo, ne dešava u sferi slika, u sferi onoga što je oku vidljivo, već u slušnoj percepciji, u sferi zvukovnosti pjesme, u jeziku samom; u vibriranju nekog iskonskog, primordijalnog glasa − Božijeg  glasa. Nije slučajno, zbog svega rečenog, Momčilo Nastasijević krenuo Brankovim tragom, ali ovdje se vraćamo cjelini poeme, a ovaj pjesnički uticaj rešavamo na drugom mjestu.

Idejnu ravan poeme nije lako ispratiti, premda djeluje da je ispjevana u jednostavnom maniru. „U osnovi pesme je banalna ljubavna fabula o dvoje dragih koji se rastaju, on odlazi u neku drugu pokrajinu, tu zaboravlja dragu, a kad se vrati u zavičaj, više je ne nalazi među živimaˮ, objašnjava Jovan Deretić, ali dodaje i ono zbog čega ova poema nadrasta svaku jednostavnost: „Sve promene u ljubavnoj priči prate adekvatna zbivanja u prirodi. Na kraju poeme draga je poistovećena s prirodom. Ona se junaku javlja u snu u trenutku kada se priroda budi iz zimskog mrtvila i počinje nov život, a njenu pojavu prati muzika oživelog predela. Vreme koje obuhvata fabula poklapa se s godišnjim ciklusom prirode. Tako se ovaj spev od sentimentalne ljubavne priče pretvorio u mitsku poemu o prirodi, o njenom umiranju i ponovnom rađanju.ˮ U ovih nekoliko rečenica tek su nagoviješteni mnogi nivoi značenja koji bi se morali pratiti gotovo simultano kako bi se Tuga i opomena mogla razumjeti bez opasnosti da se zapadne u jeres hermeneutičkog redukcionizma, ali to se ovdje ne može sasvim izbjeći, te dajemo još neke zaključke u najkraćim potezima.

Mitologizovana koncepcija vremena i prostora, praćena sakralizovanjem prirode, opisima iz svakodnevnog života itd. dopušta da se Tuga i opomena posmatra kao jedna kosmogonija, a da se njena tematska osnova o dvoje zaljubljenih, posmatra ne kao elementarna, već kao univerzalna priča o ljubavi. U tako širokoj viziji svijeta zvuk ima privilegovan status u činu spoznaje života, prirode i ljubavi. Čini se da Radičević čitav univerzum osjeća kao jedno akustičko polje, u rasponu od mikrokosmosa (malene tice preveseli zvek; malene čele zukajući jek; zefira zalud šapće laki let; ovaki bija potok njeni reči, / još meni zvoni u uvu njezin zvuk, / slavuja glasak preumilno zveči; i kad bi god ja vrulu donesao / od Omera i Mere krasan poj / uvek bi glas njen peti podigao, / a nju bi pratjo vrulni zvuče moj), pa sve do astralnih prostora (Sve lepše sad čuveni zvuča glas / i krećati se započeše zvezde). Pjesnikovo osluškivanje prirode, muzike (motiv frule), pa i samih zvijezda moglo bi nas odvesti u više intertekstualnih smjerova: put Pitagorinog učenja o harmoniji sfera, put Tesline postavke o muzici sfera, put drevnog Istoka koji tako puno pažnje posvećuje zvuku: slušnoj percepciji, „ušnoj svjetlostiˮ (Rasprva o zlatnom cvijetu).

Međutim, ako se vratimo četrdeset četvrtoj oktavi, njenom uvodnom stihu: Nje više nema – to je bio zvuk, vidimo da se pažljivim osluškivanjem spoznaje i sama smrt. Katastrofu koju proživljava pjesnički subjekt prouzrokuje vijest (zvuk) o smrti voljene, što iz perspektive onoga ko je volio (ali se o ljubav ogriješio) nije samo lična psiho-emocionalna katastrofa, već apokalipsa čitavog svijeta. Otuda ne čudu što pjesnik nakon tog saznanja (nakon te oktave) uistinu više ne pjeva o životu, već o snu, a to nije tako jeftino idejno i sižejno rešenje kako se možda može učiniti.

Iz perspektive savremenog čitaoca poema Tuga i opomena otvara se kao jedna aporija, koja prvenstveno dolazi stoga što je mit o romantičnoj ljubavi danas veoma dalek, za današnje standarde ljubavi gotovo nepojmljiv. Nikolaj Berđajev s pravom zapaža da je „ljubav (…) u čovjekovom palom životu tako izobličena, profanisana i banalizovana da je postalo gotovo nemoguće izjavljivati ljubavˮ. Poteškoće u razumijevanju dolaze i stoga što se povjerenje u sakralnu snagu prirode, u božanski šum zefira, o kojem Radičević tako često pjeva, sasvim izgubilo. Velika hermeneutička, pa emocionalna prepreka dešava se i u sferi jezika, ali ne u smislu postmoderne sumnje u jezik (to je nešto drugo), već u smislu ove moderne i najmodernije desakralizacije jezika, kojoj se opire još jedino pjesma, i oni koji pjesmu znaju:

Pevam danju, pevam noću,
Pevam, sele, što god oću:
I što oću, ono mogu,
Samo jedno još ne mogu:
Da zapevam glasovito,
Glasovito, silovito,
Da te dignem sa zemljice,
Da te metnem međ zvezdice.
Kad si zvezda, sele moja,
Da si među zvezdicama,
Među svojim, sele moja,
Milim sestricama.

Nije ova pjesma toliko estradna, koliko je naše čitanje postalo estradno. Ako se lišimo tog opterećenja, lako ćemo uočiti da i ona izražava koncept pjesničke i jezičke zvukovnosti o kakvom smo i do sada govorili. Koliko ova pjesma idealizuje Minu Karadžić, jer njoj je posvećena, toliko idealizuje i samu poeziju, njenu glasovitost i silovitost. Samo dovoljno glasna pjesma može odjeknuti do nebesa, jer je u egzistenciji zvuka sve moguće. Ako nekom sve ovo zvuči kao romantičarska naivnost, neka se zapita kako to da Radičevićeve pjesme već 170 godina tako dobro zvuče, a i znače!

PIŠE: Mr srpskog jezika i književnosti Milorad Durutović, Nikšić

 

Sanja Vukovic

Sanja Vukovic

Untitled
Prethodni članak

SRPSKI NARODNI KALENDAR 2018 (19. jun)

Atentat_u_skupstini
Naredni članak

Dogodila su se ubistva u Skupštini Kraljevine SHS