Da se ne zaboraviZanimljivosti

LJUDIMA KOJI SU BOLJI OD NAS SAMIH: PRIKAZ KNJIGE „PREKO PRAGAˮ VLADIKE GRIGORIJA

Knjiga priča Preko praga preosvećenog vladike Grigorija jedna je od najčitanijih knjiga na srpskom govornom području. Doprinijele su tome prestižne nagrade Kočićevo pero i Kočićeva knjiga, takođe, autoritet i popularnost koju vladika uživa u pravoslavnom svijetu. Međutim, navino je pomišljati da sama knjiga koja doživljava svoje četvrto izdanje, za današnje vrijeme u veoma ozbiljnim tiražima, ne sadrži i neke krupne literarne razloge zbog kojih stiče veliku popularnost, a koja nije rezultat estradnosti kakvu nude bestseleri s naših prostora.

Većina dosadašnjih promotera, među kojima su i neki istaknuti pisci i akademici, posebno su naglasili jednostavnost naracije, odnosno, laku čitljivost ove knjige. Zaista, takav stvaralački pristup, gotovo lišen velikih književnih pretenzija, kao i spomenuti recepcijski argument, umnogome odudaraju od poetičkih tokova savremene srpske književnosti, što, možda i mimo namjere samog autora da se ravna sa savremenicima, omogućava dostizanje onoga što se u umjetnosti najviše cijeni, a to je originalnost, čije osnovno svojstvo u ovom slučaju jeste jednostavnost. Međutim, razmišljanje u takvom smjeru moglo bi nas dovesti do jednog estetskog i recepcijskog paradoksa. Naime, možda se Vuk Karadžić našalio kada je dao preporuku da treba pisati tako da nepismen može slušati, a pismen čitati, ali u tome je iskazan jedan od najviših ideala svakoga pisanja, pogotovo književnog. Ako je neki naš pisac dosegao takav ideal razumljivosti i funkcionalnosti književnog teksta, koji je, dakle, podjednako izazovan i dostupan čitaocima najraznovrsnijih kompetencija, onda je to Ivo Andrić. Ako je neki pisac evidentno prisutan u zbirci priča Preko praga, onda je to Ivo Andrić, ali ne samo zato što ga autor zaziva već na početku svoje knjige, već stoga što humanistički i egzistencijalni okvir skoro svake, od ukupno dvadeset i tri priče otvara andrićevske vidike i narativne strategije. U nekim pričama andrićevsku magiju autor dostiže tako što uspijeva da na malom prostoru, u samo jednoj rečenici, oformi narativnu intrigu i neobičnost karaktera par excellence. (Primjera radi, jedan od memoarskih zapisa iz knjige Preko praga počinje na sljedeći način: „Ratne 1994. uputili smo se na Svetu goru – jedan dobri starac, jedan moj dobar drug, jedan tužni čovjek i ja.ˮ Reklo bi se, naizgled, najjednostavnija karakterizacija. Međutim, nije tako, jer već od te inicijalne pozicije uviđamo da se tu ne razvija tek jedan hronotop puta/putovanja, već istovremeno i putovanje u središte ljudske duše, što je i najavljeno efektnim kvalifikativima: „dobar drugˮ „dobri staracˮ i „tužni čovjekˮ, pri čemu bi se moglo reći da čitava knjiga donosi, zapravo, traganje za dobrotom i tugom, što sve ima katarzičnu funkciju, a o čemu će i kasnije biti riječi.)

S druge strane, ako imamo u vidu samu prirodu ove knjige, pogotovo teološko obrazovanje i eminentno teološko zvanje njenog autora, onda se Vukova epistemologija čitanja i pisanja tekstova može razmotriti iz još jednog konteksta. Naime, za Hristove parabole obično se kaže da su tako jednostavne da ih može razumijeti i dijete, pa opet, o njima su napisane stotine hiljada teoloških, filozofskih i kakvih sve ne egzegeza. Prema tome, jednostavnost o kojoj govorimo, a koja odlikuje knjigu priča Preko praga, daleko je složenija nego što se može učiniti, a svoje porijeklo ima ne samo u Andriću, kao privilegovanom literarnom pretku, već i u samom jevanđelju.

Zaista, ako bismo tražili neko adekvatnije žanrovsko određenje ovih priča, onda bismo ih najprije odredili kao hrišćanske parabole, s elementima biblijske naracije. Autor, gotovo po pravilu, jevanđeljske pouke, smješta na same završetke svojih priča, što je efektno rješenje iz dva razloga. S jedne strane, čitalac u tome prepoznaje svojevrsno etičko naravoučenije, dok, s druge strane, u obliku autorskog komentara dobija ključ za razumijevanje naracije. Ilustracije radi, zadržimo se na priči koja nosi naziv Voz. Priča ima naizgled jednostavan siže: autor nas izvještava o razlozima svoje naročite ljubavi prema vozovima, što je propraćeno s nekolike anegdotske epizode. Međutim, kada sami kraj priče ne bi regulisao smisao čitave priče, olako bismo pomislili da motiv voza funkcioniše kao konvencionalna, da ne kažemo, banalna slika prolazanosti života. Ali evo šta se kaže u finalnom dijelu: „Život je jedno neprekidno putovanje do stanice koja će nas najviše obradovati, do apsolutne sreće, do mjesta na kojem nema tuge i bola, do mjesta susreta sa Onim koji jeste i koji čini da mi jesmo. Svaka prolazna radost je samo prolazna, usputna stanica.ˮ Ovaj finalni dio odmah neutrališe pomisao da je tema prolaznost života, melanholija ili nostalgija, aktivirajući jedan sasvim drugačiji nivo razumijevanja koji nam otkriva da je tema, odnosno, da je voz metafora traženja života, „apsolutne srećeˮ, „mjesta na kojem nema tuge i bolaˮ, kako već kaže autor. Najzad, ovaj odlomak bi mogao stajati kao moto čitave knjige, sažimajući njenu osnovnu ideju, što se može razmotriti iz jedne druge perspektive.

U ovoj priči ostvaren je, naime, jedan važan topos susreta. Ako imamo u vidu cjelinu priče, onda je to susret sa drugim ljudima, sa svijetom – sa životom; ali to je i susreta sa samim sobom, jer do toga dovodi svako pisanje, i svako sjećanje, a pogotovo ispovijedanje, što je osnovna narativna tehnika čitave knjige. Ali na najvišem nivou značenja autor govori o susretu sa Bogom, odnosno, kako se u priči kaže, „sa Onim koji jeste i koji čini da mi jesmoˮ, zbog čega je tema knjige slutnja, iščekivanje, epifanije. Sam naziv zbirke na to upućuje. Preći „preko pragaˮ u mnogim pričama upravo znači: prekoračiti granice iskustva; izdržati najviše pragove bola, patnje, nepravde, tuge; straha od smrti, straha od života, straha od rastanka; prekoračiti, najzad, pragove u sebi samom, koji u nekim pričama imaju konotaciju antičke tragedije – hibrisa, tragičke vrline. Tako junaci ove knjige, bilo da su istorijske ličnosti ili naši savremenici, stradaju svjesno, dobrovoljno, zarad viših humanističkih ideala, ne mareći za norme koje propisuju bilo kakavi društveni, vjerski ili nacionalni okviri. Otuda knjiga vladike Grigorija funkcioniše kao omaž ljudima koji su, u aristotelovskom smislu, bolji od nas samih, dok, s druge strane, u skladu s učenjem pravoslavnih otaca, potvrđuju da je dobrovoljna žrtva najviša potvrda Ličnosti.

PIŠE: mr srpskog jezika i književnosti Milorad Durutović

Sanja Vukovic

Sanja Vukovic

knez pavle1
Prethodni članak

DIPLOMATIJA KNEZA PAVLA KARAĐORĐEVIĆA

osman dikic
Naredni članak

Umro je pesnik i publicista Osman Đikić