Da se ne zaboraviZanimljivostiIntevjui

INTERVJU SA JANKOM JELIĆEM: Samoobmanjivanje je nasušna čovjekova potreba

Janko Jelić, savremeni srpski pisac iz Nikšića, govori za Srpski legat o satiri i o Nagradi Radoje Domanović, koju je dobio prošle godine za knjigu Zlatni čovjek: priče ispred seoske prodavnice.

Povod za ovaj intervju je drugo izdanje knjige Zlatni čovjek, koja je dobila Nagradu Radoje Domanović za najbolje satirično djelo. Satirični aspekti prisutni su i u Vašoj zbirci poezije Pobuna stvari i u romanu Bilježnica iz preobražaja dok je Zlatni čovjek u cjelosti profilisan po satiričnom ključu. Recite nam, zašto tolika sklonost ka satiri?

– Valjda se sve naše životne sklonosti projektuju na ono što radimo. Tako je, vjerovatno, i sa mojim tekstovima. Volim šalu. Ona daje veću slobodu čovjeku da se izrazi. Daje zanimljivost njegovoj priči, a i oslobađa i onoga koji čita ili sluša. Taj „iščašeniˮ pogled na svijet nije nešto što se vještački stvara, jer je i sama stvarnost vrlo često „iščašenijaˮ i skoro da nema nikoga među nama da bar nekad nije pomislio kako se život sa njim šali i kako ga postavlja u neki potpuno blesav položaj. Tako da je nama šala životom nametnuta, njome smo uslovljeni. Međutim, da ne zaboravimo, šala je vrlo ozbiljna stvar i satira je jedan njen oblik, a da bi bila uspješna, potrebno je da bude okrenuta dvosmjerno, ka spolja, ali i ka unutra. Odnosno, dok se šalimo na račun drugih pokušavajući da prikažemo istinu o drugima i o odnosima u svijetu koji nas okružuje, obavezno je potrebno i da oštricu satire okrenemo i prema sebi, dakle, da i sebe malo izvrnemo na postavu. Zato mislim da moje satire počinju od mene samog, od moje nelagodnosti kad sam sebi kažem da sam nekakav pisac i od moje nemoći da to sebi objasnim i opravdam.

Za sebe kažete, u neformalnom razgovoru, da ste satirični pisac. Koliko je satira upotrebljiva da bi se oslikalo jedno vrijeme?

– Nijesam siguran da li će za nekih sto ili dvjesta godina neko na osnovu mojih satiričnih priča moći pouzdano da kaže bilo šta o ovom našem ambijentu. Mislim da će to ipak bolje raditi neka istorija ili neko na činjenicama zasnovano svjedočanstvo. Meni se čini da mi danas više pišemo da sebi predstavimo sopstveno vrijeme nego da ostavimo trag o uslovima svoga življenja. I ako je u tome moje pisanje uspjelo, onda je u redu, onda će ono naći i svoj put do nekog budućeg čitaoca koji će u svom vremenu možda imati iste muke kao i mi danas i te muke će mu biti lakše podnositi kad shvati da ih je neko nekad prije njega imao. Dakle, rekao bih zasigurno da mi sebi slikamo sebe i svoj svijet, i to radimo iznova i iznova. A književnost nije baš bezgranično široka u tom slikanju, zato i imamo i da je ponovo pišemo, dopunjavamo, pa i dočitavamo.

0ab68acb-f280-4196-bee0-f16717cd4dcd

Motiv laži jedan je od dominantnih motiva Vaše knjige. Da li laž ima primat u odnosu na istinu, poštenje, junaštvo?

– Zavisi na koju laž mislite. Postoje bar dvije vrste laži. Postoji ona brutalna laž, koja je antipod istini i njome se služe oni koji čine zlo, ali postoji i ona koja u sebi sadrži istinu, ali uz nju i još mnogo toga što nije istina, ali se sa istinom slaže, ili se bar može složiti. Ja sam se, čini mi se bavio ovom drugom vrstom laži. Ovom laži koja podrazumijeva prije svega samoobmanjivanje kao nasušnu potrebu čovjekovu da bi lakše podnio život i samog sebe u životu. Takva laž će običnom malom čovjeku uvijek biti ispred junaštva i poštenja, a, opet kažem, takva laž se istini ne suprotstavlja, ona vrlo često istini krči put. Iz takve laži se rađa i književnost. Međutim, kao što čovjeku olakšava život, tako često može i da ga uništi ako joj se potpuno preda, a naš čovjek je upravo tome sklon.

Često čitaoci vole da pronalaze autobiografske elemente u djelima određenih autora. Postoje li likovi u vašim djelima sa kojima se poistovjećujete?

– Gotovo da nema lika sa kojim se bar ponekad ne poistovjetim. Naravno, postoje i oni koje sam radio po modelu sebe samoga. Oni su „pljunutiˮ ja, samo malo drugačiji.

Kako posmatrate odnos prema srpskim piscima u Crnoj Gori?

– Ruku na srce, bilo bi zaista svjetsko čudo kad bi u današnjoj Crnoj Gori srpski pisci uživali neke beneficije. A bilo bi pomalo licemjerno očekivati da ova država, kojoj se često s pravom rugamo, sad vodi računa o nama. Bogu hvala, srpski pisci žive i imaju status kao i svi ostali Srbi. Zvanično su neprihvaćeni, marginalizovani, a opet se dovijaju. U svakom slučaju, opstaju, kao i srpski jezik, kao i srpska misao. I to je dovoljno, pa i dobro za pisanje. Piscima ne treba komfor, mada bih ja volio da ga imam, pa da batalim pisanje, bar za neko vrijeme.

U kojoj mjeri je pisanje društveno uticajno?

– Postoji uvijek nekakav društveni uticaj književnosti. Nekad je on ostvariv kroz čitaoce, kroz lektire i školske programe, ali je danas mnogo češći uticaj kroz medije, kroz marketing, kroz knjigu kao lijepo upakovan proizvod u kome možda nema ništa da valja, ali opet mami da se zaviri u njega ili da se kupi, pa da se posadi na policu kao ukras i kao opomena da ima mnogo toga što ne znamo i što nam je trajno izmaklo zato što nijesmo čitali. Knjiga svakako još uvijek ne ostavlja ravnodušnim čovjeka, čak posebno onoga koji ne čita, jer umije da ga onako zatvorena uplaši i postidi. Ipak, siguran sam da knjige nikad nijesu dolazile kao uzrok društvenih promjena, pa neće ni danas biti u toj ulozi i to je dobro. Da je suprotno, imali bismo situaciju da svaki ludak koji hoće da bude moćan postane pisac.

Koji je autor imao presudan uticaj na vaše stvaralaštvo?

– Čini mi se Petar Kočić, mada nije jedini na koga bih se ugledao.

RAZGOVARAO: Jovan Krušić

NAPOMENA O USLOVIMA KORIŠĆENJA

Fondacija Srpski legat ima autorska prava na sve sadržaje (tekstualne, vizuelne i audio materijale, baze podataka, programerski kod i ostalo). U slučaju neovlašćenog korišćenja bilo kog dela portala, bez prethodne dozvole nosioca autorskih prava Fondacija Srpski legat će u cilju njihove zaštite koristiti sva sredstva predviđena zakonom i drugim pozitivnim pravnim propisima Republike Srbije.

Pod neovlašćenim korišćenjem podrazumeva se svako kopiranje, prenošenje, umnožavanje ili distribucija teksta (njegovog dela ili u celini), fotografija, slika, podataka, dizajna i slično, u pisanom, digitalnom ili bilo kom drugom obliku, bez prethodno dobijene izričite saglasnosti Fondacije Srpski legat

Sanja Vukovic

Sanja Vukovic

Untitled
Prethodni članak

SRPSKI NARODNI KALENDAR 2018 (4. jul)

m stojkovic
Naredni članak

Rođen je genetičar i profesor Miodrag Stojković