AktuelnostiDa se ne zaboraviZanimljivosti

Držite se dobro, moji dječaci!

Omladinski udarni bataljon kreće na put. Još noćas biće ubačen u borbu na najopasnijem sektoru bojišta.

Lazar Mačak i Lunja stoje na uzvišici više druma i pogledom ispraćaju bataljon.

– Eno ih! Eno Nika i Vanjke! Eno Đoke Potrka!

Mačak u koloni otkriva jednog po jednog svog druga. Najzad je, sasvim na začelju druge čete, spazio Jovančeta i Strica.

– Eno i našeg harambaše zajedno sa Stricem!

– A gdje li je Nikolica s prikolicom? – upita Lunja. – Njega još uvijek ne vidim.

– Ostavili su ga kod štaba odreda – odgovori Mačak. – Premlad je još, pa mu Nikoletina ne da u borbu.

Jovanče spazi prijatelje na onoj uzvisini i odmahnu im rukom. Okrenu se i Stric, a onda pokaza prstom u pravcu onih brda otkud se čula topovska grmljavina kao da bi da kaže:

– Čujete li samo, tamo se za nas kuva popara.

Tiha i blijeda, Lunja je ćutke gledala za kolonom. S njom su, možda zauvijek, odlazili oni koje je najviše voljela u životu. Odlazio je dugački Stric, koga je već prežalila, ali ga nije zaboravila. Odlazio je ponositi hrabri Jovanče, koga će ona nositi na srcu, čak ako se više nikad i ne vrati.

– Ako se ne vrati?

Kao da joj odgovara na to njezino tajno pitanje, Mačak odjednom progovori:

– Vratiće se opet naši dječaci, treba u to vjerovati.

Na začelju posljednje čete klimalo je nekakvo konjče pretovareno kotlovima i kojekakvom starudijom. Za njim je bodro koračao poljar Lijan šešira zabačena na potiljku.

– Ehej, kuda, šefe? – povika Lunja.

Lijan, njen dotadašnji „šef” u obavještajnoj službi, veselo odvrati.

– U boj, dušo, u revoluciju!

– Zbogom, dušo, pamtiću te!

I tako se rastadoše djevojčica Lunja i njezin „šef”, dugogodišnji poljar, beskućnik i vesela skitnica, ispičutura Lijan.

Tutnji u noći bitka, trza se Lunja iza sna, lomi se odjek u Prokinom gaju. Nema više nekadašnjih bezbrižnih dana ni obijesnih dječjih igara, u rat je otišla Jovančetova družina.

Držite se dobro, moji dječaci! Jovanče, Striče, Đoko, Nik, Vanjka i Široki, mi vas čekamo da se opet vratite.

Nek bude onako kako ste se dogovorili na poslednjem sastanku u Gaju: oni koji ostanu živi, sastaće se jednog dana opet u Prokinu gaju, naložiće vatru u logoru Tepsiji i oko nje će pričati onima koji se nisu vratili. Pričaće dugo i s ljubavlju, ali samo lijepe stvari. Samo lijepe stvari, jer to jedino ostane iza čovjeka i to je bilo jedino bogatstvo naših dječaka.

Branko Ćopić

 

Izvor: Ćopić 1975: Branko Ćopić, „Orlovi rano lete”, u: Pionirska trilogija, Beograd – Sarajevo: IP „Prosveta” – IP „Svjetlost” – IP „Veselin Maleša”, str. 175–177.

Sanja Vukovic

Sanja Vukovic

Risto_Tosovic_(1923-1986)
Prethodni članak

Rođen je pesnik Risto Tošović

Djordje_Karaklajic_RTS_2012
Naredni članak

Rođen je kompozitor i dirigent Đorđe Karaklajić