AktuelnostiDa se ne zaboraviZanimljivosti

Dobrodošlica Srpskoj vojsci u Splitu

„Neka se znade da je na 20. XI 1918. za regencije Aleksandra Karađorđevića hrabra vojska kralja Srbije Petra I pod vodstvom majora Stojana Trnokopovića na ovaj pristan pobjedonosno stupila pozdravljena, zagrljena, blagoslovljena od cjelokupnoga naroda i građanstva Splita.ˮ

O dočeku srpske vojske u Splitu 20. XI 1918. u tekstu Srpska vojska na Jadranu očevidac prof. Stjepan Rozza piše:

„(…) Kad je vojska male, ali ponosne i junačke Srbije zapjevala Neka mre ko hoće da živi i poletila na Kosovo da osveti Lazara i Miloša, prve vijesti o srpskim i crnogorskim pobjedama primali smo u Splitu sa suzama radosti, sa uzbuđenjem još nigda čuvenim i neviđenim. Delirij slave i ponosa obuzeo nas je herojskom pobjedom kod Kumanova i ulaskom kralja Petra u carsko Skoplje. Sve je vaskrslo pred našim očima. Gledali smo Marka i Miloša, Lazara i caricu Milicu, devet Jugovića i Starca Jug-Bogdana. Veliku Majku i Kosovku Djevojku. Vidjeli smo lepršanje krstaš-barjaka po Kosovu i čuli smo kako raja pjeva i kliče: Kosovo je osvećeno! Split i cijela Dalmacija gorila je od uzbuđenja i slave, veselila se osveti Kosova, oslobođenju Skoplja, Bitolja, Prilepa i Prizrena. Vjerovalo se da je pobjeda Srbije pobjeda Slavenstva, početak i našeg oslobođenja. Oko srpskog vojnika i srpske vojske stvorila se legenda. Plakali smo slušajući kako im čitava svjetska štampa pjeva himnu i priznanje. Grof od Kartagene Markiz de La Puerta, vraćajući se sa srpskog bojišta, napisao je u madridskoj La Tribuna da je srpska vojska jedna od najboljih na svijetu, i da je srpski narod prilikom osvetničkog rata dao uzoriti i uzvišeni primjer svoga obrazovanja, discipline, socijalnosti, kulture i žarkog rodoljublja.

– Srpska vojska, vodila nas je – kaže Markiz – iz iznenađenja u iznenađenje, iz pobede u pobedu. Ali ono što je nas Španjolce najviše zadivilo, to je neobična skromnost i odsustvo svake sujete kod generala, starešina i oficira srpske vojske. Pobjedilac na Kumanovu i osvajač Bitolja, tako su skromni i ćutljivi, da nam je pamet stala. Pravi spartanski vojnici! Oni nerado primaju čestitke i ne pridaju im nikakve važnosti. A i sam Napoleon ponosio bi se tim bitkama… Ultimatum… Rat… Rusija, Engleska i Francuska uz malu Srbiju… Počele operacije na Drini… Lavovi šumadijski, potomci Crnog Giorgia, i Hajduka Veljka, opojeni pjesmom starca Višnjića, hametom potukoše Ćesarovu vojsku, oslobodiše Beograd, pregaziše Savu i Drinu i dođoše čak Sarajevu na dogled. Slomom Potiorekovih armija obnoviše kumanovsko junaštvo i bitoljsku slavu… Kad je Mackensen pripremio paklenu igru da slomi divovski otpor male Srbije, izdajnički navali Bugarska iza leđa u društvu sa neprijateljima Slavenstva… I naša su krila bila polomljena… Nastadoše naši crni dani. Razapeše nas na golgotu. U teškom iskušenju i mukama molili smo i naša je molitva uslišana. U mjesecu septembru 1918. njemačka vrhovna komanda javila je cijelom svijetu:

– Pošto je srpska vojska probila Solunski front, Bugari kapitulirali, a mi više nemamo svježih snaga, to je potrebno zaključiti mir sa neprijateljem.

– Napred Srbijo! Slava ti velika mučenice, svetice i junakinjo! – zaori se niz Jadran i svi složno zapjevasmo: Bože pravde, ti što spase od propasti do sad nas...

Dogodilo se ono što nitko nije očekivao, čemu se nitko nije nadao. Stvorili smo najveće djelo u našoj istoriji, jer nikada veći, nikada jači niti slavniji nismo bili. Ali kad će doći? Kad ćemo zagrliti osloboditelje naše? Kad će stignuti heroji naši da blagoslovimo stope i ruke njihove, koje nam raskidaše okove i proniješe ime i slavu širom bijela svijeta? Sa ovim mislima zagrejane su nam bile duše i svaki atom tijela drhtao je od uzbuđenja, ponosa i veličine. I napokon javiše da će srpska vojska stići u Split dneva 20. novembra.

Sve pliva u neobičnom veselju, pjesmi i smjehu, sreći i zadovoljstvu. I kad je osvanuo željkovani dan, već jutrom rano počelo se s kićenjem dućana, kuća, zvonika, obale i lađa. Na sredini obale podigoše slavoluk urešen grbovima naših pokrajina nad kojima se raskrilio Bijeli Orao. Pod njime natpis ćirilicom: – Dobro došli!

Građani se okitiše cvijećem i srpskom trobojkom, simbolom slobode i junaštva, iz poštovanja prema onima koji sve dadoše za naše oslobođenje i ujedinjenje. Parobrod je imao da stigne u tri sata poslije podne. Već okolo 1 sata obala je bila puna kao šipak… Svi rame uz rame da pozdrave osvetnike Kosova… Kad nabijene prangije sa Bačvica i Sustjepana zabrektaše, bio je znak da je parobrod blizu… U taj čas čuo se zajednički uzdah kao da je zemlja zatutnjala i sve se sliva u jedan nečuven urnebes i grmljavinu:

– Eno ih na provi! Eno spasitelja naših! Eno junaka s Kajmakčalana! Živila srpska vojska! Živio kralj Petar! Živio prestolonaslednik! – orilo se iz hiljada i hiljada grla.

Mladići se jagme da prihvate konop, da se ponose što su vezali parobrod kojim su stigli Bijeli Orlovi. Spustiše most i nastade tajac. Pomoli se major Stojan Trnokopović, i sa onim istim glasom s kojim je na bojnom polju komandovao: Na juriš, junaci!, pozdravio je: Pomoz Bog, braćo!

Suze nas obliše i zadrhtasmo od prevelike sreće i radosti. Priđe mu dr Smodlaka i u ime Zemaljske vlade nazove dobrodošlicu:

– Blagosloven bio čas, kad vas vidjesmo! Blagoslovena vam svaka stopa bila! Blagoslovene majke, koje vas rodiše! Blagoslovena koljevka koja vas je odnjihala! Blagosloveni opusteli domovi vaši, koji se u crno zaviše da nama uzmogne sinuti ovo zlatno sunce Slobode, što nas sad obasjava! Dobro nam došli slavom ovenčana braćo naša, osvetnici, zakrilnici naši, a eto sad i stražari našeg sinjeg mora! U sto dobrih časa stigli među nas, na radost i utjehu našu, a na strah i trepet svakom dušmaninu, koji se usudi dirnuti u more naše! Junački sinovi junačke zemlje!

Izvor: O dočeku Kralja Ujedinitelja u Splitu, Jadranska straža, 1926.

PRIREĐUJE: Istorija srpskog pomorstva, https://www.facebook.com/pomorstvo/

Sanja Vukovic

Sanja Vukovic

Podloga - Copy - Copy - Copy (3) - Copy
Prethodni članak

MISAO DANA

download
Naredni članak

MISAO DANA