AktuelnostiDa se ne zaboraviZanimljivostiLjudi

Apolon A. Majkov: DUŠANOV DUBOK UM I VEŠTINA VOJNIČKA (1876)

[…] Dušan bez pregovora pripada među najpoznatije ljude svojega vremena. On je bio veliki vladalac, koji nije samo razumijevao misao pravoga upravitelja i samodršca nego je i izvršio. Sjajna ličnost njegova visoko se podiže između onijeh koji prije njega vladahu, a još više između onijeh koji vladahu poslije. Miran i dubok um, silna volja, hrabrost, mudrost i vještina vojnička, vlast nad strastima, živa svijest o narodnosti, bistar pogled na vrijeme u koje življaše i njegova djela, radnja koja stvara šta treba i ide dalje od onoga što zateče – ovo se najvećma pokazuje u ovoga vladaoca.

Još za Uroša Srbija poče pokazivati svoju samostalnost. Milutin je naprijed povede i dade Srbiji veliku cijenu u spoljašnjim poslovima, pokazavši je susjedima kao samostalnu i važnu državu. Ovo je Dečanski podržavao i utvrđivao, a Dušan ne samo učini Srbiju prvom državom na trakijskom poluostrvu i podiže joj spoljašnje značenje, nego je i iznutra preobrazi unesavši u nju načela državnoga života. Do to doba građanski joj život stajaše pod starom plemenskom uredbom, ali ga Dušan preobrazi tako da se u svemu njemu pokazuje samodržavna vlast, koja se počinje i sastavljena je samo u vladaocu.

U spoljašnjim je poslovima Dušan srećno nastavljao djelo koje mu pradjed započe i dostojno za djedom svojim Milutinom. Za njegove se vlade Srbija visoko podiže spolja. Bugarska ni Ugarska ne mogaše joj dosađivati; Grčka vidje vojsku njegovu pod Carigradom i iskupi se mnoštvom zemalja i gradova. To je još malo. Dušan je, kao i Milutin, mislio sjediniti obje države i ponosito se nazivao carem srpskim i grčkim. Osobito je važno u poslovima njegovijem s Grčkom što je pokazivao narodnu samostalnost. Izobražena, spolja svijetla, bogata Grčka nije njega k sebi mamila niti je on sa svojim narodom k njojzi naginjao, nego je naprotiv nju k sebi privlačio. Da su stvari poslije išle onako dobro kao za Dušana, Grčka bi postala srpska država – tome je jemstvo što je Srbija postala carstvo, što se u njoj uredila patrijaršija i carski dvor, i što su osvojene grčke zemlje pretvorene u srpske države. Onda ni Turci ne bi postali gospodari u Evropi.

U Srbiji uništeni biše pošljednji ostaci plemenskoga života koji se držaše u vlasteostvu. Vlasteli, sjećajući se starine, najvećma se miješajući u razdore među Nemanjićima, bivši kraljevski savjetnici i drugovi, znađahu tom sjajnošću zaslanjati podaničke dužnosti, a uz to i silni bijahu u družini svojoj i složni. Dušan vidje, s visokom mišlju svojom o vlasti, da pređašnje ime kraljevsko nije dovoljno za njegove namjere i da u njemu nema dosta mjesta za sve što je o vlasti mislio. Zato se nazva carem u jednakom smislu s carevima grčkim. Tijem vlastela izgubiše svoje značenje i postaše podanici kao i svi drugi. Osobitih koristi njihovijeh nesta, a tijem se raskide i stara sveza družini njihovoj. Na carskom dvoru, gdje bijah uz sva dostojanstva, kao i na grčkom, otvori se polje ličnim zaslugama. Mjesto družine vlasteoske stupiše ljudi pojedince. Mjesto zajedničkih koristi izađoše koristi svakoga napose, i za tijem javiše se ljudi koji za vrijeme bijahu kod cara u milosti, upravitelji oblastima, vlasteli koji visoko stajahu u državi, ali već bez starijih pravila svoje družine, nevezani za svoje pleme, nego svaki za sebe s koristima osobitijem koje bijahu i protivne koristima drugoga. Njih više nije k sebi pritezala zemlja, ni zavičaj, ni narodnost, nego prijesto, vrhovna vlast, kao izvor njihove sile. Neću premučati da je otuda moglo snaći Srbiju veliko zlo, kao što se poslije i pokazalo. Ali se Dušan nije zaludu zvao Silnim, pa je umio držati nov pravac, koji dade vlasteli. A uz to je znao da je novi poredak bio potreban da bi se na tvrđemu temelju osnovao Srbiji unutrašnji život i u red postavile stvari između vrhovne vlasti i naroda. On je htio da bi mu Srbija dobila tvrdo jemstvo za dalji napredak i mogla se svagda zvati dobra država.

Uredivši joj državne stvari u unutrašnjem životu i tijem je izvedavši našljednu samodržavnu vlast, koja bijaše u ono vrijeme Srbiji prijeko potrebna, kad uredi stvari između podanika i cara, i kad srećno udesi spoljašnje poslove: a što po smrti njegovoj ne bi suđeno da mu se nadanje navrši pošto se povina njegova naskoro izmetnu na zlo, za to nije on kriv, nego druge stvari, kojih on niti je mogao niti je dužan bio uzimati u račun. Izjednačivši sve redove u narodu, pred vrhovnom vlašću jednakim podanstvom, Dušan je odredio različne građanske dužnosti i prava. Opštinski se red do to doba držao običajnim pravom. Dušan, ne kvareći toga prava, koje isteče iz samoga života narodnoga i po osobinama srpskoga naroda potrebno bijaše, samo se postara utvrditi ga, napisavši mu one dijelove koji najviše trebahu. A radi novoga reda, radi bolje građanske uredbe i novijeh potreba opštinskoga dobra i sigurnosti, i radi kvara među ljudma, koji nije mogao malo-pomalo da ne nastane, potrebni bijahu i novi zakoni, osobito za zemljasku i za zaštitu ličnosti i imanja.

Plod svega toga bi Zakonik, koji primivši u sebe mnogo takvih stvari, koje sam narod svojim životom učini, pokaza i volju vladaoca, koji se stara zemlji za dobro. Velika dobrodjetelj vladalačka – umjeti u sebi sastaviti radnju i za unutrašnje i za spoljašnje dobro zemaljsko – jako sjaje u Dušanu, i najteži posao, podizanje unutrašnjega dobra zemaljskog, svrši se njegovijem Zakonikom. Da bismo bolje poznali kako je Srbija onda stajala, razgledaćemo Dušanov zakonik s nekim mjestima iz hrisovulja koje se njega tiču.

Zakonik je Dušanov najglavniji izvor, iz koga se može doznati kako je bilo u Srbiji kad je najljepše cvjetala. Kako njega nije izmislio ni postavio u jedan put jedan čovjek ili više ljudi, nego se pokazao kao prijeka potreba vremena, kao dobitak do koga je narod došao malo-pomalo živeći nekoliko vijekova, zato je on za nas još važniji kao spomenik koji pokazuje do koga je savršenstva u Srbiji stigao građanski život. Dušanovo je djelo što je narodno državno društvo sa svijem uređeno i što su sabrani za pamćenje, u smislu zakona izrečeni i zapisani mnogi običaji, prava i slučaji u suđenju, osveštani vremenom. Što Zakonik nije potpun, to baš svjedoči da je u narodu još bilo mnogo pravila za opštinski život, bez kojih opština nije mogla biti, ali koja su tako poznata bila da ih nije trebalo pisati.

Što se u hrisovuljama na sto i više godina prije Dušana nalazi pokoja samo, ali tijem dragocjenija uredba opštinska ili državna, koja se podudara s uredbama u zakoniku, i što se u Dušanovijem hrisovuljama i u Zakoniku spominju uredbe pređašnjih vremena, a osobito vremena Milutinova, to pokazuje kako se brižljivo držalo u narodu običajno pravo i kako je poslije vjerno prešlo u pisani zakon.

Dušanov zakonik nije manje važan i za potonje vrijeme, jer, kao što svjedoče domaći spomenici, opštinski život u Srbiji poslije Dušana nije napredovao nego se u gdječemu još i vratio na staro radi potresa unutrašnjih i spoljašnjih, koji uzeše Srbiji samostalnost i najposlije je sasvijem upropastiše. Zato nam se valja ustaviti kod Zakonika i razgledati taj znameniti spomenik, koji nam pokazuje do kakvoga savršenstva došao bješe Srbiji građanski život onda kad Srbija stajaše na najvećoj visini svoje sile.

Treba napomenuti da Zakonik ne razlaže potpuno svojih članaka, ali nas je važno što se napominju mnogi razdjeli građanskoga života tako da možemo suditi kako je cijelo unutrašnje građanstvo bilo uređeno u Srbiji, kao što se po odvojenim dijelovima može misliti krasota cijele građevine. Onda još nije bilo vrijeme da Zakonik može biti potpuno i pravo ogledalo ondašnjega građanskoga života. Dosta je za XIV vijek kad je ostavivši više običajnome pravu sačuvao, ako i male, ali vrlo različne članke, koji dosta jasno svjedoče da je u ono vrijeme u Srbiji unutrašnji građanski red odgovarao spoljašnjoj njezinoj sili i da se pravedno može kazati da je za Dušanova vremena Srbija bila u najljepšem cvijetu. […]

 

Preveo sa ruskog: Đuro Daničić

 

Izvor: SERBIA : srpski narod, srpska zemlja, srpska duhovnost u delima stranih autora : pesme i poeme, pripovetke, romani, drame, putopisi, besede, dnevnici, memoari, eseji, pisma, zapisi [odabrali i priredili: R. Damjanović, N. Tomić i S. Ćosić], „Itaka”, Beograd, 2000, str. 100–102.

Sanja Vukovic

Sanja Vukovic

vladislav-ribnikar
Prethodni članak

Poginuo je osnivač lista „Politikaˮ Vladislav Ribnikar

colanovic
Naredni članak

Rođen je književnik i prevodilac Vojislav Voja Čolanović